| Agalloch - Ashes Against The Grain
(2006)
|
| Album |
| Artist |
Agalloch |
| Format |
CD |
| Genre |
Avantgarde |
| Label |
The End |
| Review # |
155 |
|
|
| 01 |
Limbs |
|
| 02 |
Falling Snow |
|
| 03 |
This White Mountain On Which You Will Die |
|
| 04 |
Fire Above, Ice Below |
|
| 05 |
Not Unlike The Waves |
|
| 06 |
Our Fortress Is Burning... I |
|
| 07 |
Our Fortress Is Burning... II - Bloodbirds |
|
| 08 |
Our Fortress Is Burning... III - The Grain |
|
| Review |
Odavno rijeci nisu bile tako znacajne, odavno muzika nije zvucala slikovitije… odavno nije izasao novi album Agallocha. cetiri godine su prosle od The Mantle-a, cetiri godine mucenja, sa rijetkim trenucima predaha u vidu cetiri mini albuma, ali sve je oprosteno, sve je zaboravljeno, jer dame i gospodo, Ashes Against The Grain je pred nama! Dakle, treci puni album je tu, i ni momenta prerano, jer mnogi su bili spremni da dignu ruke od cetvorice genija iz Portlanda, Oregon. Njihove namjere su prozrene - napraviti monumentalnu plocu, dati masama da je prozderu do poslednje note dok im mjesine ne narastu, krckati ih na vatri godinama dok ne sagore u sopstvenoj masti, i onda, BAAAAM! - jos bolji album, i ciklus se nastavlja. I ovoga puta progresija je vise nego ocigledna, nista manje se uostalom nije ni ocekivalo. Nadogradjujuci neo-folk-dark doom- scandinavian prog-forest-gray-acustic-black metal i sta-sve-ne-vec matricu stvorenu na Pale Folklore-u, ovoga puta oni zalaze dublje u temu post-rocka zapocetu na The Mantle-u i toliko produbljenu kroz Tommorow Will Never Come, The Gray i druge EP-jeve, da su mnogi posumnjali da ce Ashes… biti ni vise ni manje nego klasicna post-rock ploca. Ali, oni su, kao sto to i sami priznaju, previse inovativni, previse znatizeljni i previse zaljubljeni u muziku da bi se svjesno umjetnicki ogranicili na jedan pravac. Kao i prethodni albumi, ni Ashes… se ne moze posmatrati kroz dvije ili tri pjesme. On se jednako mogao pojaviti u obliku jednosatnog monolitnog komada, jer on to zaista i jeste. Ovo je njihov najvizuelniji album do danas, jer ma koliko se trudili, necete moci da sprijecite navalu slika dakekih, pustih, nevinih, vanvremenskih pejzasa, tako predivno ozivljenih kroz beskrajno duge akusticne pasaze, kroz cupkanje gitarski zica, semplovski istinitih onomatopeja udarajucih valova i padajuceg snijega, predivnih piano dionica... Haughmovi iskonski vokali, tako rijetki, tako zeljno iscekivani, pomazu da Ashes… zvuci jos intimnije, dodajuci jos jednu ljestvicu na slusaocev spektar osjecanja. Mada to oni mozda nece priznati, nikako se ne mozemo oteti utisku da su prethodni albumi konceptualno povezani i da Ashes… zaokruzuje odredjeni period koji je sada iza njih, ali u isto vrijeme krevet je postavljen za naredno vizionarsko ostvarenje ovog fantasticno uzbudljivog benda. Poprimajuci eshatoloske razmjere u pojedinim dijelovima inteziviranjem unutrasnjih emocija slusaoca, do tog nivoa da ce za mnoge to predstavljati svojevrsno religiozno iskustvo, Agalloch nas polako ali sigurno vodi ka kraju albuma sa jedinim sigurnim ishodom – potpuna katarza. Taj osjecaj razgolicenosti, emocionalne razotkrivenosti, za neke ce jednostavno biti previse. Oni koji istraju do kraja bice emocionalno ispraznjeni ali procisceni, bogatiji za rijetko misaono i samoreflektujuce iskustvo. Klasik, apsolutni prokleti klasik.
Bojan Radmanovic 6
|
|